Tag: William Bilkić

Izletnim brodom do otoka.
Sunčani ocean drijemucka.Okolo mene kapi vrele samoće. Nad mojom glavom plava nebeska školjka sa zlatnim biserom u sredini. Riblja domovina se valjuška. Vjetar je na drugoj strani planete.
Stomakom i opasačem sam se oslonio o ogradu.
Oči slatko boluju od širine i tišine.
Pokatkad… Vrlo rijetko… moje disanje. Pokatkad, delfini, morski umjetnici. Naviknuto i bezbrižno razbacuju horizontom svoje vrijeme.
Urone. Izrone. Gore, dolje.
Lutaju.
Dolje. Gore.
Jedino oni i ja na ovom svijetu se odmaraju , umarajući se.

William Bilkić

Poslije moje prve književne večeri s pet posjetitelja u Hedfordu, tremu mi je razbijao domaćin, dramski pisac Gregory Belson. Rodom je iz Alabame i voli samo dvije stvari: crne žene i crno vino.

Poslije prvih čaša, njegovih znatiželjnih pitanja o tome odakle sam, tko sam i sto sam, i mojih nepotpunih i nevješto smišljenih odgovora u vezi s mojom prošlošću, zaključio je:
– Cijelog života od nekoga ili nečega bježimo. Naravno, to nećemo priznati sebi. Bijeg je odličan lijek, ali mu se ne zna vijek trajanja! Popij! Samo još dva prsta, ili tri. Poslije toga ti se neće činiti da je previše.

Uvjeravao me je poslije njegove prve boce, a moje druge čaše:
– Ljudi se pretakaju u lijepe žene, a knjige se toče iz pisca u čitatelja. Vino je priča za grlo i zbog toga se treba truditi i redovno presipati iz boce u sebe. Da se ne ukiseli vino? Koga briga za vinom? Grlo da se ne ukiseli u ovome svijetu!

Onda je južnjačkim gromoglasanjem uznemiravao goste, pomjerajući smijehom krajeve stolnjaka i na susjednom stolu.

William Bilkić