I kada ćutiš nađem tvoj zalutali glas
sretnemo se
u vodama naših strasti
tiho bruje srca
strahuju u moru nemirnom
gde ajkule oštre zube za smrtne zalogaje
mijenjaću prošlost za budućnost
ne ljubi me još kako umiješ.
Kako je teško obuzdati nemir
ispraviti riječi
okrenuti dlanove
kako je lako raniti pa zgaziti
pustiti oluju da šiba
na mahove
tvoj ponos je moja
igra nerava
besmrtan sat
u sekundi kazaljke
misliš
spore su riječi
da grizu tako jako
ali naivno je srce
pa otvara vrata svakom.
Tvoji glasovi tumaraju dušom
bude me oči tople
kroz noć prodiru i sjaje
miris tvoj
miris žene
u nozdrvama živi čini se oduvijek
o noći
prijateljice tužnih
da možeš obojiti se u bijelo
da bar možeš slagati me
da nikad te nisam ni sreo.
Tišina govori mudrost.
Pod drvetom poznanja dobra i zla
otvorila je srce.
Dok su maleni svijetovi zvijezda
lutali te noći
moje su je misli uzalud tražile
jer bješe izgubljena.
Glas ti čujem
miriše na spokoj i skromnost.
Usne me peku od prošlih poljubaca.
Miluješ me
tražiš odgovore.
Glavu spusti na moje rame
kao nekad
da nebo mi daruje zvijezde
a svemir postane
sklonište za dvoje.
Ti si bila sve
mjesec na nebu
sijao je tvojim očima
i bol sam nosio poražen
krilima tvojim pao sam u ponore
gde riječi teku neprestano
gde tuga lomi i najhrabrije
evo – sad još čujem
koracima teškim odlaziš
ne mogu te vratiti
al’ hvala ti za riječ.