neću danas čuvati riječi
budi im ti vitez
a ja ću se odmoriti
u svojoj sjeni
hladit se lepezom zaborava
i trgati perje iz šešira
nepostojanja
čuvaj ih
ja ću zaploviti lađom misli
do kraja svijeta
nekad su Gibraltar
tako zvali
raščerečena usta
ponora
preslano je često
moje more
a nebo na kratko
plavo kao oči
koje me gledaju
sa toplinom brižnom
kako bih rado plivala u njima
zapiši ponešto
vrijedno što nađeš
ostalo odmakni
od ruku svojih
nije baš sve za dijeliti
nije sve ni za odbaciti
prosij sitnice do krupnog da dođeš
pričuvaj mi niti
zategni ih ponekad
na ove labave
teško se navikavam
zategni kao svoje
zaboliti neće
zaboliti ne može
Tanja Zupčević Alečković