Kako je teško živjeti na uglu.
Spajanje ulica na pragu kuće donosi prašinu
i buku.
Cvijeće u dvorišu vene.
Ruke drhte, jer živci su oslabili od sirena auta,
prosipaju pasulj tek očišćen.
Patina boje mraka pada po fasadi.
Uzalud krečimo.
Djeca lome koljena na stazi koja vodi do kapije
jer ne mogu da se igraju u parku
previše je opasno
previše je pasa.
Kako je lako biti srećan na uglu,
na uglu u kući na dva ili tri sprata
sa balkonom
sa baldahinima
sa visokim plafonima
sa jednim stepenikom koji vodi sa trotoara.
Sa sobom u kojoj žive samo knjige.
Ćoškaste knjige,
papirne kule.
Kako je lako živjeti u kući
ispred koje trava tako sporo raste.
Slobodan Ivanović