Prolazim stazama tvoje silne ljubavi sitnim, preplašenim koracima, kao da se bojim, kao da još ne osjećam vrelinu tvoga daha koji me nemilosrdno sustiže
Tapkam bojažljivim koracima, kratkim i sporim, nekuda naprijed, ravno, prema beskraju, prema zalazu nepoznatog izvorišta
Ponegdje zastanem, osluškujem, želim čuti tvoje ubrzano gnjevno disanje s usplamtjelim očima
Pritiskajući moj dah progoniš me dok ja pokušavam bježati iz obruča tvoje moćne ljubavi
Nanosiš mi mnoge bezbolne udarce s dubokim ožiljcima, te brazde nikada ne zarastaju, dapače, često se množe, umnoženi ožiljci ljubavi
Prolazim stazama s pnešto vidljivih, ne predubokih trgova, stope su to raspršene, prije razbacane no uredno ostavljene
Ne zbunjuje me više tvoja prošlost, drevni je to atlas s nesigurnim kartama, tek zamišljeni pravci plova, u nepoznato, na jug, prema labirintu
Misli o tebi preplavila su sva moja sjećanja, izbrisala si ih, mirno i dosljedno i sav sam u tvojoj vlasti mada još mogu trčati, još ima zraka u plućima a i staze su duge
Miroslav Pelikan