Suze su ništa do kapi vode,
skliznu i prodju ko kakav san,
zaboraviš da postojiš,
a onda se pojave one
i tužan i sam shvatiš da si i ti pusti san.
Želiš nešto što je tu,
želiš mir, toplinu, sjaj,
želiš da se smeješ i da plačeš,
ali najgore je kad to radiš sam.
Ličiš na senu, privid toliko dalek, siv,
želim te zgromiti, zagrliti,
zaustaviti kolotečinu neuzbudljivih zamisli
da ćeš zauvek biti tamo,
sa druge strane tvoje planete.
A onda ništa, i opet tako,
zamisao je zamisao,
san je san,
a meni treba samo jedan čvrsti zagrljaj.
Marija Stefanović