Tag: Goran Radojičić

Zagrljen osmjehom tvojih očiju
Pjevam

Miriše lipa.
Kišovita junska noć.
Tiho se spuštaju pogledi
Niz razvaline duša i mraka.
Zaustavljeni grudima tvojim
Vole. Zovu.

Nismo željeli da budemo sami.
Strah je često teži od bola.

Želim te moja čedna radosti
I znam za tvoj strah od grmljavine.
Više od bilo kog drugog straha
Ovaj te čini privlačnom,
I poželjnom. Nisam više sam.

Nije uzalud. Anđeli nas čuvaju.
Negdje u daljini plamen svijeće.
I lavež.

Goran Radojčić

Isklesani su u podrumima naših snova
Snovi.
Daleki i otuđeni.
Kao da ih nismo ponijeli iz sobe 437,
Među stvarima, hranom i razglednicama.

Gledali smo danima kapi Ogromne vode,
Prividno ili stvarno bili srećni.
Bonovi za hranu,
masivni privezak od ključa za sobu.
Ti i ja.
Zauvijek.
Voljeti tebe nije isto kao bježati od mraka,
Plakati za sovama
ili razgovjetno tumačiti poezijsku tamu.
Tebe zaista volim,
Sve ostalo je zamajavanje sebe samog
U vremenu dok očekujem smrt.

by Gogyché

Goran Radojičić