Brojni brci ovuda
Noću tumaraju sami
Dolaze nam vijesti
Svijet gine pod nemilosrdnim napretkom
Kola prolaze
Jovan, Josip i Jusuf
Čučeći piju pored ulaza u dispanzer
Pod prvim mrakom što na zemlju pada
Kao moćna čizma
Mrze, šute i misle o elizejskim poljanama
Gdje ruke grabe pregršti naranaca i
Sretni mokre u bisernu vodicu
Nadaju se grbave djevojke
Goran Karanović
Jutros je padala kiša
Dječaci su gledali za stepenicama
Kud se narančice sisatih doktorica njišu
Pred oboružanim vojnicima okupacijske sile
Nabildanih mišica i njegovanih ruka
Za automatsko oružje i ženske organe
Očiju drhtavih od dobrine europskog tripa koji ih je doveo ovamo
Dobro nam došli, donori
Gledam kako vladate
Ja ću se oteturati kući
S pijanom sredovječnom ženom
Ona će razdriješiti svoju kosu
Sjedit ćemo mirno i šaputati
Noć će izblijediti
Mrtvi će pred zoru ogoliti koljena
Sačekat ću Sunce kada riječi završe
Goran Karanović
Ne kažem,
I ja ću s uzdahom misliti o rahatluku
Šipku i kamenu
U dobro zagrijanom stanu
Neke sređene države daleko.
Dolaziti na ljeto i govoriti kako je ovo Kalifornija
I kako tamo ništa ne valja
Kako samo čekam da se vratim
Makar da umrem
U ovoj ljepoti
Pokazivati ću onda slike stana što je država dala
Sina na školovanju, mlade žene
Mačke, kera i auta
Moj drug iz klupe će tumačiti ulogu balkanskog rakijaša
Sa pogledom nešto mrljavim od xanaxa
I disanjem soptavim od cigara
Ja ću, tako jesti šipak
I čuditi se kako su ljudi ovako oronuli
Kad je rijeka tako zelena i nebo plavo
Goran Karanović
Ako se budeš hvalila
Koliko si bila voljena
Budućima koji pitali o meni
Da sam po mrtvu pljusku
Gologlav stopirao prema jugu
Bježeći od tebe
Da sam izbacio mobitel kroz prozor kola na kišu
Da sam, zbog tebe skrhan
Mijenjao broj po kojem su me znali
Da sam bio udarnik o čija su se prsa
Razbijali kuršumi
A sad
Kao drvo što te grijalo u zimu
Da sam razbijen u dim
Koji otpušu djeca
Da me je ljubav prema tebi tako dotukla
Nemoj se s tim hvaliti
Goran Karanović