Ja ne znam ni jedan strani jezik, nije da se hvalim, al’ nije me ni sram,
doduše lupam ponešto na engleskom kad zatreba, a rijetko zatreba.
Ja sam onaj koji je započeo jednom pisati pjesmu na terasi neke kafane,
pjesmu o bijesnim slovima i vjetru i vrisci probodenih konja
koja se strovaljuje u nečije duše,
onda su došli neki ljudi i sjeli blizu mene,
a ja pokupio svoje pismo i odjeb’o se odatle
da ne pomisle da sam papak.
Jebiga tako ti to ovdje hoda.
(Samo da napomenem – pjesmu nikad nisam završio.)
Ja živim u gradu u kojem je samo jednom poezija dobila riječ i mikrofon.
Mikrofon ovdje služi za predizborna preseravanja,
nacionalističku potpalu i turbo-turiranje.
Nije da je to nešto bez čega se ne može, mislim poezija,
al’ eto nekako sam se gotivno osjeć’o dok je Piva slemov’o „Šerku“ na Jucinoj adi.
Ja često gledam kako sve ovdje teži da bude kao tamo,
tamo odakle nam dođu vrli vaspitači da nas uče svemu onome što ne mi ovdje ne znamo,
a ispadne da ništa ne znamo.
Ne znamo šta je TV, mašina za veš (il’ što je moja nana znala reći – vešna mašina),
pegla, iPod, iPhone kurac-palac, ne znamo šta je demokratija,
ne znamo kako su nam isti ti koji nas uče progorili ozonski ča’šaf
i prodali nam plastični paradajz,
al’ zato znamo kako je pušenje štetno za zdravlje.
Ja u sebi nosim neku mazohističku glistu,
ovako s vremena na vrijeme se maltretiram razmišljajući o smrti, politici,
nepravdi, tajnim društvima, teorijama zavjere, izlječivim i neizlječivim bolestima,
ratovima, gramatici, ljubavi…
onda mi se digne tlak i odem da se napijem.
Ja …ma dosta je i ovo…
Elvir Kopić