San

sanjam život
daleko od ljudi
u nekoj divljini
šumi planini
kao neki uvrnuti
američki pisac horora
međ knjigama i pločama
sa psom i vernim pik-apom
sa tobom ispod ćebeta
između vatre u kaminu
ogromnog snega ispred praga
bistre brze reke
i guste borove šume

Zoran Trklja

Što gu napravi, nanče

/Uz svadbarsku kafu pod šatorom, selo Suvojnica
kod Surdulice/

Ako li da iskočimo na Čukar, nanče.
Da me druskaš i da mi sas slatke reči tepaš
ko kad be dete malečko.
Pa da mi zboriš za mečku,
da mi od čuđenje zinev oči,
da zaboravim na ovaj sg život,
da zaboravim na mrešku.
U tvoje bi fute da se zabijem, nanče.
Da žmijem i da plačem,
cel vid i dušu da isplačem.
Znaješ li kolku je ubav, nanče.
I što mi, pusto, raboti.
Kad stane da me celiva i ape,
ne smem ti ni kazujem kude sve,
po cel noć se prevrćem, stenjem,
osićam mu jezik, zubi,
silinu u slabine, bre.
Ona njegova usta ko zrela dženarika nabrekla,
a ovu moju, ne mogu gu opravim, kolko mi be
otekla.

Lele, nanče, s mozak da te zavrti.
Onda me toprv sobali u Beliš,
sto putke se cel s mene prevrti.
Sas obe šake skubem travu,
ću se precepim, će me čujev komšije,
sve u zemlju, ko da pasem, pobijam glavu.
Podigne mi aljinu na gor,
smkne mi rukavi na dol.
Prsti će pomrsi, će gi u moje grudi izlomi,
ne me po ime vika, sva će se istopim kako mi zbori,
a ona stvar što mi je u mene vrelu nabija,
golema mu, nanče, i on mi na mene to vika,
arna mu i crvena ko na čiča Grade paprika.
Vikam ga otoič da prestane,
da me ne celiva pod mesečinu onolku,
besmo poza tarabu od Desu i Dane.
On se iskidaja od smej,
kazuje: – Mori, dođi na čiku!
Reko mu da mu ič ne verujem,
da će me osramoti, da ću ga ubijem,
on si samo u moju gušu stenje i riče:
– Ubi me, ne prestajem!
I takoj,
kad gi uspijem sve po kuću,
umesim pogaču, natočim vodu u svaku testiju,
kad iskočim poza avliju,
bajagi da nešto važno posvršavam,
davam mu se i davam,
dok ne počne da se razdanjuje,
kusa sve od mene,
kusam gi i ja s njega,
saplićem se posle uz basamci,
utrapavim se od jutra,
al ga do noć poželjujem
i pa gorim za sutra.
Lele, nanče, ako li da iskočimo na Čukar,
da me druskaš i da mi sas slatke reči tepaš
ko kad be dete malečko.
Da možeš, živ ti ja, da l bi na mene rekla,
da l bi na mene istinu kazuvala,
da l si se i ti n’ ovaj oganj pekla?
U tvoje bi fute obrazi da zabijem, nanče,
što vas sve osramoti.
Mre mi se, mre!
Ne mi se kuka.
Što ispado na cel rod bruka.
Da žmijem i da plačem,
što gu napravi,
na moju decu, na mog čoveka!

Onoj, nanče,
sa svakog će na sudnji dan da mu s koske napuniv
raku!
Eve, pa ću povežem kose u šamiju,
i zlato ću da si vrnem na desnu šaku.
Mori, nanče, ček da te cunem – je l baš pogolema
greška?
Ako li da si budem uz njega još mrvku, u ovaj
život, sg,
pa posle ne žalim da svršim, pa posle – toprv nek
mi je mreška!

Gordana Vlajić

Pljus

na zemlju se prosula
okata zrnevlja

nabubrele žile se izule
ivicom golog granja
(a prema unutra)
zavirile
u mokra gnezdašca
(zaostala trpna stanja
umirovljenog srdašca)

vetreći sitne praznine
slinava šaka modrine
zanjihala
pokidane mreže
paučine
uz tapšanja i stresanja
krila i nožica
pokislih poljskih kukaca

na žicama strujnim zaseli
perjanih odjeka glagoli:
biti sedeti
ćutati odleteti

a vi?

mi skupljali kapi kišice
za akvarijum
i dve ribice

Jagoda Nikačević

Zaboravljeni dani

Kako se moglo dogoditi da zaboravim na postojanje burnih dana optočenih emocijama, prokrvljenih strahovima, u davnoj knjizi povijesti vlastita života?
Listajući prašnjavu knjigu s tugom uočavam nepostojanje nekoliko stranica ( koje sam svojedobno uresio crtežima, ne posve jasne motivike)
Čudno, nedostaju brojevi, dok su svi listovi na broju, ovdje su, dodirujem ih, želim se doista uvjeriti u njihovu nazočnost
Nitko dakle nije istrgnuo tkivo, poigrao se je samo s brojevima, neke je jednostavno uklonio, izbrisao, dani su ostali, dani bez sjećanja

Ponekad se sjetim nevidljive ruke kako marno briše retke dana i razmišljam o ruci kao odgovoru
Zaklapam bučno knjigu čvrstih korica i vraćam je na njezino mjesto, polica s mnogobrojnim stanovnicima biblioteke osobna životopisa iznova sadrži sve što je čini pamćenjem

Miroslav Pelikan

BREHTOV ZAVET

Dva rova,
daleko od neba,
daleko od mora.
Pucnjevi se šetaju
poljem,
otkinute ruke
cvetaju,
krvave glave
na sve strane.
Samo smrt
i tek poneka psovka što cigara nema.
Bog te jebo,
ču se glas,
kako je, ko na filmu.
Samo što niko nije Rambo,
ču se i drugi,
svi smo vijetnamski statisti.
Pa, opet pucnjevi,
opet se rosa
okrvi u u travi,
smrde govna,
ulepljene gaće
i mržnja u vazduhu.

Barem rat meni tako izgleda,
pesniku iz čistog toaleta,
pesniku moćnog laptopa,
pesniku koji rat zamišlja
glavama producenata
holivudskih spektakla.

Onda, najednom,
poljem se prošetaše
goli momak i cura.
Neko uzviknu,
kolika mu je kura,
neko reče, jebote,
Adam i Eva,
neko se upita,
da li će biti ševa,
neko se seti
života u čistim gaćama.
Devojka i momak su dugo stajali i
gledali ih.
U rovovima,
probudiše se silovatelji,
probudiše se pesnici.
Neko pomisli kako bi on
lepše pored cure izgledao.
Neko pomisli kako bi on
lepše pored momka izgledao,
ali ti to ne rekoše,
ipak su bili okruženi
nervoznim puškama.
Momak i cura nestadoše,
a osta tišina.
Sve su dalje od rova,
na putu do neba,
na putu do mora.

Barem meni tako izgleda rešenje,
pesniku koji je bio dete za vreme rata,
jednog, drugog, trećeg,
pesniku koji bi trebalo da bude odrastao
u zemlji u kojoj je nasilje stvar kućnog vaspitanja,
pesniku koji bi da bude pesnik
u zemlji gde su knjige često sinonim za Hepo kocke,
pesniku koji je vaspitan
da sluša rokenrol i ne veruje TV dnevniku,
pesniku koji se zatvara u mali krug ljudi
sa kojima pije vino i priča o Džarmušu,
a zaboravlja da bi neko od njegovih komšija,
juče ili sutra,
snajperom ubio i devojku i momka.

Pesnik neće komšiji reći da je ubica,
rećiće mu dobar dan,
ući u svoj stan,
uključiti laptop,
popiti sok,
proveriti mail,
utonuti u san.

Pesnik voli da živi
bez modrice ispod oka.
Pesnik je pička.

Pesnik, ipak, ustaje iz kreveta,
otvara MS Word i piše ovo.

Pesnik ipak više voli da živi
bez modrice na savesti.

Bojan Marjanović

Jedna geografska

Ne volim aditive E 200 i E630 u soku od narandže
Ali mrzim ovaj kilometar koji se ređa u nizu.

Sever je dalji od juga.

Ne volim kada mi strah od doktora ispunjava čekaonicu smradom
Ali mrzim ovaj minut što upravo prolazi.

Sever je dalji od juga.

Ne volim što sam kupila gitaru a ne znam da je sviram
Ali mrzim ove točkove ispod mojih nogu.

Sever je dalji od juga.

Ne volim reči -volim te- koje se lako izgovaraju
Ali volim što su izgovorene.

Sonja Velić

Ostavljam te

/Karamel frapućino, “Starbuck’s” u Njujorku/

Verujem u Obmanu.
Kada se plavo nebo učini sivim.
Zbog jedne ili dve vrane.
Ili sasvim zelenim,
od
recimo
tvoga pogleda.

Verujem u Iluziju.
Kada se reč
sasvim obična
pretoči
u veru
i zakletvu.

Samo prste uvek prepoznajem.
Kada lutaju i uzimaju.
Kada zaćute
naslućujući
iluziju.
Razaznajući
obmanu.

Zato te ostavljam.
Da mi traješ zauvek,
mladi moj prijatelju.


Gordana Vlajić