Pismo

Sećaš li se?
« Bilo je divno. Ali ja sam oženjen. Mlada si. Život je pred tobom».
Moja ruka, tražeći tvoju glavu na jastuku, napipala je to pismo.
Tek izašlo sunce se pomračilo. Morski talasi izgubili su plavetnilo. A pupoljak moje ljubavi u jednom trenu je uveo.
Sećaš li se?
Ja i danas osetim kako se iz mojih prstiju preliva onaj životni sok u traženju tvoje ruke. Kao nekada kada je bilo dovoljno da nam se prsti isprepletu.
Ja se sećam. Sećaš li se ti?

Dragica Minjević Medaković

Snivac partije srca

šta ja znam. evo se primiču izbori pa sam namislio i “zgudjam” da se kandidiram za presednika moja partija zvana: partija srca.
(ne)obično je zapravo kako vrlo često tko nije bistar, ni šarmantan, ni obrazovan, ni vredan, pošten? ma jelte molim vas… kako vi to mislite; nimalo milostiv, a najmanje zgodan. kad je brate tako odoh i ja gore u prestolnicu ili do “zabrega”… da skočim po štambilj partijski i glasove hapšenja…
niko i ništa može biti neko i nešto. ova je demokracija vrlo čovečna.
ako je presednik lupež, raja kaže da je sposoban. bezveznjaci izaberu bezveznoga. jer su sami takvi, pa se s njim identificiraju, praktično čitav plebs je inficiran. nema veze šta je vodeći moron davno amputirao svoje lice. ako otvori za raju-nacional. manjinu konclogor kažu za takvoga da je odlučan. tada kad sam čitao njegove misli sam se crvenio, danas nemamo takvih crvenila. to ni plavuše ne troše. trećoj supruzi sam total (to) zabranio!
metereologija svaki dan o vremenu, a nitko ne zna kad ti se smrkne… tako je to kod nas u balkanu.
pitam svoga vernoga kamerad psa “lazara”… “nude sta ti misliš, aaaa?”
on nešto mlako odmahnu repom… kao nije ti to baš, aav av nešto. a mislio sam s njim i kumsto udariti! eto te vraže… vidiš ti zla.
“brena” vodeća u stadu ovaca mi je odblejala pitanje… a nju sam bas mislio koopitrati za kućnu pomoćnicu. inače s njom održim kućni sastanak “s nogu”, svako jutro.
ma da izbori su vazda po danu, a nama mrak, koji putuje preko nas. presednici su “navek soncem obasjani”. a šta mogu u sebe skrkati ćevapa i trkaće zivine… a brate rodjeni. i ne trepću. značajno da nas takvi zajašu pola dekade vremena, a to nam beznačajno. čitam u seoskom biltenu da je jedan vrsni gurac “mjehura krmećega”(lopte)… nije imao srce da izvuče iz jedne svoj “aparat”, pa sad mora plaćati eliminaciju elimentacije. oko toga “big burazera” su se u kafani kod steve krljca dva kuma posvadili. jal je to trebalo jal ne. vidiš šta srce sve može… zakrvi kumstvo. za mene je to ofsajd.
baba manda mi je “catala” u grah, kod staroga kuma se ne smijem živ pojaviti. dužan sam mu ukradene rakije. do našega starješine duša, ma jok tražio me da se zvono crkve emulzira moji novčanim prilogom.
sad ce “avtobus” sam sta nije… prema savi a unda na dunav…
ta lokalna linija u koji se ne zna vozni red, ali se znala red pljačke fabrika stalno kasni. pijani “soper” je baš jučer kažu odspavao (do sutradan ujutro u bunkeru “avtobusa”). “ne ticaj me ..hrčem. fala”. je pisalo na vratima bunkera. kažu za njega da samo trezan pravi nesreće…
celu noć sam pred ogledalom ponavljao status moje serce partije. grešaka kolko oćeš, ali serce to istuče ritmom. sravna.
eno ga! kočio je kilometar prije uvjetne stanice u selu bunic II. (srez korenica) svi smo iskrstili nas tjela, ne vjerujući da baš ide prema nama… al nešto previše levo-desno. bjeeeežte ljudi ma on pravo na nas, ala jeba sve svoje. izvinite.
ušao sam zadnji, spotakao sam se da ne udari u mene, a koljeno “iskipilo”-iščašio čašicu. bol sam smirio “kebrovačom”-rakija.
“pa sta je bilo… šta tako kočiš izdaleka” on me pogleda i izdivani “jebi ga, ove kočnice ne rade od kada sam naučnik bio za sopera”?i nek svak pazi na sebe je dreknuo.
dje ti, aa? pita me.
idem prijaviti moju partiju srca gore u stolnicu.
šta? es ti munjen?
sedi beno tamo, i ne talasaj pričom. reče šoper
“avtobuc” je naglo krenuo, pa su neki putnici našli u krilu sebe kod sedećih putnika.
ja sam pao jednoj dami, koja je baš kackala ili nešto plela.
ovaj. mislim izvinite vi mene… na priliku. nisam ja kriv.
ma u redu je reče ona, al se sad iskrcajte sa mene joj isusa ti, izvinite se vi, ovaj izvinjavam se mlogo izvinjavam. neću više?
njezine oči su bile, a to jošte “njesam” vidio… ka spekule, a zubi ma nema ni madona take umjetne. ona iz crkvetine.
srce je smirivalo krvotok, al je još ostalo crvenila na licu…
prebirao sam po pitanjima šta da je pitam. da je pita jel i ona putuje ovim avtobucom, ma neću možda će ona mene baš to! pitati.
onda san ipak pitao… dje ste sjeli,aaa?i jeste dugo čekali?
jesam reče oko, sjela sam. eto opet nešto crvenila. na moje pitanje
ma ona mi se nekao nama svidjela. čekao sam taku, a bratee…
eh da mi je toga časa kamenko katić meterolog izmerio vlažnost, mislim i drhtuće tlo ispod mene, jer sam se izgubio u tim spekulam. “iz prve” sam rekao, “ja sam neno sofije garine i oca dušana udbaša”, a ti, izvinite vi. “ja sam marijana, ime ocu ne znam”?
kubicirao sam pamet pitanja kako da se ne demagoški umilim spekulama, pa mi palo na pamet: “ridja si ali mi se gadno svidjaš”, tja nije nešto može se uvrediti. već sam bio kao na Zidu plača… neurozan. a onda je ona… kapitalno me sjevala u mislima i pitala. a gde vi putujete. ma ide u stolnicu prijaviti partiju srce. srce? a jel vi imate serce pitala je ridja. imam ali mi fali edno jako da ovaj narod dahne malo zadovoljstva. šta ste vi neki putujući misionar… me provocirala. ne moš se sabrati, a ona nastavila…
da je srce samo protočni bojler?, da ne veruje u te štoseve.
gledao sam je trepćući kao kad sam dobio samo jedanput peticu u školi, a bili ja moga kakvu četvorku dobiti u njezinom sercu?, aaa.
ma mislio sam šta sve čovjek nije i je izmislio. prvo je bio kotač, ma mogao si u prelo dje oš!, pa lapmu. mogao si se vidjeti u mraku.
aaaa “teknike” je bila kruna svega. ali kvalitetno srce. e to je teško izumiti.
kamatario sam pitanje, kemijajući zvuk glasa. a jel vi mogu da vas nešto pripitam, jedno pitanjace gospojice.
kaži…te
jal se vi steli upisati u klub presednika vašega serca! dj si to naučio haj kaži matereti. i imate li kakvo jače pitanja, aaa. šta gledate kažite. jel hoćete. hoću. šta. vaše serce. njezin trepereći poglad je trajao sekunde streljanja…

Mirko Stanković

Kapućino

idemo u beskrajana sirova brda,
da sečemo sumu, i zatrpamo potok

idemo k moru, sivom moru, širokom moru
betoniraćemo hridi, stavičemo svuda suncobrane

i gradićemo puteve,
pored puta procvetaće kampovi, otpadi i stovarišta gradje

posle će doći stranci
njima ćemo prodati sve ovo pred nama

kupićemo kola, otići u kafe,
naručiti kapućino, i uživati u sebi

Marko Car

I JASTREBOVI TRPE

cvilež kočnica
tupi udarac
slomljena krila
mladog jastreba
i nezaustavljeni automobil
želim vjerovati
nekog zanesenog
ili zaljubljenog

(na ovom mjestu dižem čašu u gorku zdravicu svima onima koji su nekada stali da pokupe ozlijeđene jastrebove i ostala božja stvorenja sa ceste )

geganje posrtanje
s patkama guskama purama pilićima
umjesto leta iznad šume
i više od hrane
šapat vrane
sa pričama iz visina
koje mladi jastreb starac
više neće dosegnuti

(i na ovom mjestu dižem čašu u gorku zdravicu svima onima koji su pokopali ostarjele i uginule vrane)

nepomično mirno spokojno
mladi jastreb starac
i više od hrane
živi od tihe jeke
vranina šapta
na njenom grobu

Snježana Baković

Kad ja čitam pesme

Otvorim nekoliko zbirki.
Dobre me toliko ošamute
da ih odmah zatvorim.
Do daljnjeg.
Posle obilazim i obilazim oko svake
kao oko udate žene.
Sve dok ne skupim hrabrosti da joj opet priđem.

Loše knjige čitam do kraja.
Što pre neku zatvorim to je ona bolja.
Što je duže čitam to mi se manje svidja.

Imam varvarski nagon da zapisujem vlastite misli
pored tuđih stihova.
I te žvrljotine posle iscepam da bi ih prekucao.
Dešava se da nekima dopisujem reči
samo da se ne bi rimovale.
Ako slika na poledjini liči na umrlicu
docrtavam uši i zube.
Imam i sebični običaj da zaplačem
nad svojim bolom
u tim pesmama
koje su,
ako smo pošteni,
ipak moje.

Ima tu još nekih problema…

Ali, u suštini, tako ja čitam pesme.
Ljudi koji me poznaju šetaju drugom stranom ulice.
Znaju kakav sam užasan i beznadežan čovek postao
čitajući poeziju.

Veljko Lađevac

Jelenak i Jelena

Nastavnica biologije rekla je jasno:
„Za prolećni raspust sakupite bube.
Ko ne donese – nema petice!
Pazite samo da ne bude kasno!“

I evo me u selu kod babe i dede,
gazim puteljkom kroz rosnu travu
i trudim se da ne stanem na put
nijednom vrednom, marljivom mravu.

Odjednom kroz smaragdne vlati trave
ugledah dve sićušne glave
i dva sjajna roga ko u jelena:
Jelenak – i njegova ženka Jelena.

Bube sam, naravno, donela kući.
Šetaju po kutiji na mome stolu
i ne slute da će mi srce prepući i
da sam zbog njih u velikom bolu.

Neću! Ne mogu! Hvata me užas
kad pomislim šta bubama treba da radim:
probodem čiodom i tako ostavim,
pa na stiroporu donesem na čas.

Tada mi najednom sinu ideja:
nacrtaću bube – to mi bar ide.
Biće to najlepši crtež na svetu.
Oduševiće se svi kada ga vide.

I celu sam noć crtala vredno:
nebo i bele oblake gore,
a dole u travi žuti maslačak
i bube što se kraj njega vole.

I šta mislite, šta se dalje desilo?

Nisam dobila peticu. I nije mi žao.
Ali su bube ostale žive.
I ta me misao i sad greje
kroz jutra hladna i dane sive.

Odavno sam otišla iz osnovne škole.
Ali na zidu moje sobe
i danas treperi trava zelena
i u toj travi se i sada vole
dve moje najdraže bube na svetu –
Jelenak i njegova ljubav Jelena.

Vesna Pešić