/Kafa u beogradskom ”Dijalogu”/
– Veruješ li, stvarno,
da se ponovo rađamo?
O, da!
I to ne jednom samo,
već onoliko puta koliko se prepoznamo.
– I da ćeš, jednom,
biti samo moja?
Da, samo tvoja.
I to nama obeležena,
od naših mirisa i naših boja.
– Šta ako se, o moj Bože,
rodim kao drvo?!
Ne brini, mili moj.
Tad biću kora,
a gusta smola – biće naš znoj.
– A zamisli,
ako se rodim kao misao?
183
Ah, ništa onda.
Moje oči biće ti materica,
a moje grudi smisao.
– Zalutam li u tuđ san,
hoćeš li me i tamo naći, jedina?
I tada hoću!
Java nek bude mi ledina,
a jastuk biću ti noću.
– A budem li, u novom životu,
samo malo slovo?
Ne mari. I tad ćeš imati svojih čari.
Koje god slovo da si ti, ja biću tvoje “i”.
Da uz Ti stoji “i”,
kao “i” od mi.
Gordana Vlajić