Otkucava deset
Jedna mastika s nogu
Što nosi drhtavije ruke
I novu boru;
Kišobran pod mišku
Put pod noge – Ekonomija,
Iste glave tamo: Meša, Isak i vrli šahisti.
„Gdje je moja dama?“
Stari gospodin Aljehin sjeda na klupu
U košulji koju mu ona nije ispeglala,
U odijelu koje ona nije očetkala
I cipelom,
Koju ona nije očistila,
Gasi cigaretu s mrvom života,
Što čuči u njemu.
Znan je i cijenjen po onome
Što zovu mat;
I svaka nova pobjeda,
Svaka osvojena kraljica –
– to je uzalud,
Kad nema kome da se nasmiješi.
Njegov oslonac u životu je kišobran
S drškom od hrastovine,
Njegove dame vrata boje slonovače
Više nema,
Njenih bijelih ruku što ih on nazivaše
Gnijezdom za najljepše ptice Rusije.
Gospodin Aljehin će nakon partije
Poći kući gospođi
Koja nije tu,
Napraviti ruski čaj za dvoje,
Servirati u porculanskim šoljama
Koje je ona kupila,
I poželjeti da ga,
Baš kao i nju,
Pojede crni kralj.
Neira Kerović