Tek sjetna podloga dana
puna cirkuskih nota
s mnoštvom bezgraničnosti
nanešena na moje kapke
širi se i lijepi
hodnikom moga obzira
ja se nudim biti
korištena kao što se
riječ daje meni biti izrečena
smijeh se ceri mom
zamagljenom biću
gledam unutar sebe
trgam se iz vlastitih čežnji
odašlijem svoju hrabrost koracima
jedan okret i svijet pada
razbija se kao kišna kap
o moje čelo
urušena slikovitost moga
stiha
raskomadana umjetnost
mojih suza
razlivene vode očnih fontana
-uzaludnosti spremaju ležaj-
u kojem se svemiru nalaze moje ljubavi
koje ruke one imaju
hoæe li potrčati meni ususret
ili ću ja njih krikom krasti
pitanje se urezuje u moje kožno lice
a ja manijakalno utiskujem
u svoje usne komad zuba
kojeg su rodovnika moje sjene
što lebde oko svemirskih spavaonica
i vire u svojim potragama
kozmičkom oku u zjenu
od kojeg sam materijala
stvorila
sebe samu
gdje sam se pogubila u nastojanju
koje sam vjere i koje rase
pripadam li
pognutim ili uzdignutim lubanjama
ili sam divlja ptica što komada
kljunom vlastiti nokat svijesti
u ruke naglo tutnuta slika
preslike žene u meni
i pala sam iz razmišljanja
kao što riječ pada sa usana
na licu mi visi
komad sunca
i komad neba
oni tonu jedno u drugo
i moje se srce
raznosi s desna na lijevo rebro
kao pregib na fotografijama
ja se eto sada preklapam
preko sebe same
u sebi pišem prstima
nebeskim portalima
Daniela Trputec
jako lijepo