Tuđe riječi su me
u zemlju sabile,
u jezeru udavile,
o konopac objesile,
glavu mi odrubile,
metkom me prosvirale,
uza zid pribile
i bio sam riječima razapet,
samo sa spuštenim rukama,
bezglasan i ušutkan.
Bio sam zadavljen, zaboravljen,
prezren, zabranjen,
proganjan, odbačen,
i vidio sam marinocvetajevske konopce kako se klate,
i čuo vladimiromajakovskijevskije mauzere kako pale.
Bio sam riječima sapet ko lancima:
usta bez stiha, bez strasti,
onijemjela.
Samo obrubi lijesa
u koji ću leći,
prepun sna ću doći
i postati veći (oslobođen od riječi)
u lijesnoj noći.
Linda Prugo-Babić