Često putujem u snovima, prolazeći kroz neznane predjele, tamne, s ljudima statistima, između njihovih zidova nešto svjetlijih ploha, uspinjući se ili spuštajući, slijedeći zvuk koraka
Ne pamtim impresije, ne donosim darove s prašinom misterija obavijenim putovanja, ne osjećam umor, iako su prsti onemoćali, možda od bilježenja crtica? Možda?
Svakonoćno putovanje otvara trajno bolnu dilemu, gdje sam bio, koga sam pohodio?
Redovito me prati razočaranje, ne uspijevam razmaknuti teške slojeve mraka, sa slabim svjetlom prijateljujem
Često sam putovao, uzaludno i s mnogo napora, budeći se umoran, iscrpljen, na izmaku snaga
Ponekad bi se u neočekivanom i iznenadnom segmentu sna s više odsjaja, ponadao nijemom, poznatom licu i srebrnom prstenu mekog sjaja na lijevoj ruci
Svi su snovi bili muklo prazni, odzvanjali su samo moji neprestani, trepereći koraci poput bila
Tražeći svjetlost u tmini prolazim prostorima snoviđenja poput stranca
Moji me snovi naposljetku odbacuju, odguruju me, ne prepoznaju,ne, to nisam ja, njihov tvorac, to je tek užurbani putnik kroz njihove živote čudnih zamišljaja
Miroslav Pelikan