Kako se moglo dogoditi da zaboravim na postojanje burnih dana optočenih emocijama, prokrvljenih strahovima, u davnoj knjizi povijesti vlastita života?
Listajući prašnjavu knjigu s tugom uočavam nepostojanje nekoliko stranica ( koje sam svojedobno uresio crtežima, ne posve jasne motivike)
Čudno, nedostaju brojevi, dok su svi listovi na broju, ovdje su, dodirujem ih, želim se doista uvjeriti u njihovu nazočnost
Nitko dakle nije istrgnuo tkivo, poigrao se je samo s brojevima, neke je jednostavno uklonio, izbrisao, dani su ostali, dani bez sjećanja
Ponekad se sjetim nevidljive ruke kako marno briše retke dana i razmišljam o ruci kao odgovoru
Zaklapam bučno knjigu čvrstih korica i vraćam je na njezino mjesto, polica s mnogobrojnim stanovnicima biblioteke osobna životopisa iznova sadrži sve što je čini pamćenjem
Miroslav Pelikan