Pusta pruga vodi nekud.
Pokoji rijetki voz rijetko pisne u dan i noć.
Žalosno crvene se semafori u očima prolaznika
koji je koriste kao prečicu…
Vagoni psuju ugalj i prašinu koja najčešće ih praši.
Nigdje nijedan zaljubljeni dragi ne čeka svoju provincijalku, ni rumenu seljančicu, s korpom u ruci punom domaćih đakonija…
Spavaju zahrđale lokomotive sanjajuć more putnika, kofere, bezbrižne spavače rasute po klupama, bez suvenira vandalizma…
Mrze dok bude ih u surovu stvarnost, u novi vozni (ne)red.
Zatvorene trafike što nekad su radile non-stop nudeći topla peciva, bureke i cigarete.
Nigdje g od gužve.
Ni jedne lokomotive nove.
Nigdje nikog da inspiriše ga plava kapa i opjeva voz za Podlugove.
Vozom sasvim rijetko voze se i đaci…
Stanica stvorena samo za Karenjinu, tu ne bi mogla lako da se baci…
Al’ siva je…
I svaki dan sivi sve više.
Žalosno zjapi bez imalo draži, čak i pjesnik da je opiše.
Atifa Sendić