Mala kazaljka juriša ka broju tri.
Izvršio sam udar na frižider.
U sobi se čuje cviljenje Majlsove trube.
Krevet se smestio ispod mojih leđa,
a knjiga razbaškarila u rukama.
U mislima mi
desetine ženskih
plavookih muza,
duhovitih opaski koje silaze
sa nakarminisanih usana,
zavodljivih štikli koje imaju
starlete na sebi
i
jedna što je ostala da me čeka
na železničkoj stanici.
U mislima mi
tone i tone
časti, dobrote i ponosa
koji su neravnomerno raspoređeni
u sve te nepoznate i daleke ljude
i
banda namćora
sa kojima pijem belo vino
i delim vazduh.
U mislima mi
sva ta prašina
i sav sjaj specijalnih izdanja
ponosa svetskih biblioteka,
kinoteka i muzičkih prodavnica
i
ti poneki naslovi
koji su promenili
moj sat,
dan, period,
život.
Tanka, razvučena linija
između ušiju
koja obavija moje
neobrijano i zgužvano lice
govori da je nesavršenstvo
najveća lepota koju imam.
Lepota zbog koje mi nije žao
što nikada nisam imao krila.
Bojan Marjanović