Mogla si reći oprosti
Prije nego što si bacila prvi tanjur o zid
Mogla si reći oprosti
Par samoglasnika i jedno tvrdo r
Složeno u nekom kozmičkom besmislu
Koji prezireš – nisi voljela okruglo
Tako glupo ooooo
-letio je drugi tanjur
Mogla si reći oprosti
Ali si sjela i plakala
Mala krhotina tanjura je ostala
U tvom tabanu dok si trčala bosa
Mogla si reći oprosti
Da nisi mrzila tuđe riječi
I stvarala vlastite
Možda si i rekla kad si
Izrekla mmmsum
Ali nisam razumio jer se nikad
Nisi potrudila da me naučiš svoj
Čudnovati jezik.
Ne, ne bih ga ni učio sada
Jebi se više.
Mogla si reći oprosti dok
Je sunce padalo i dok si
Psovala što nemaš digitalac,
Što ga nisi kupila,
Što ne možeš na rate,
Što ti ga ja nisam kupio,
Što ga nisi dobila za rođendan,
„Zna li itko što ti uopće želiš????“
Leti treći tanjur.
Toliko nervoze
Samo da uslikaš stablo sa
Visećim narančastim mokrim
Kristalima
Koji padaju na mokru zemlju
Natopljenu kišom i par kapi
Krvi iz tvog tabana.
Trčiš da ih pokupiš,
Oni nestaju, razbijaju se
U krhotine kao i sve
Ostalo po što trčiš.
„Run, luda Lola, run!“
Nervoza zbog stvari
Koje ni ne postoje. Pucaj-
Četvrti tanjur po redu,
Ionako nikada ne kuhaš.
Mogla si, ali nisi.
Dala si mi samo papirić:
„ Neću se reproducirati,
u svemir ću katapultirati mrtvo
novorođenče,
iako je svaka smrt poput
bumeranga, i vraća se za razliku
od života koji se
vraća samo u slikama
ispranim od suza,
film sa crnim rupama na
najvažnijim dijelovima trake.
Sva moja nastojanja su ionako
fetusna gomila koja se
za preživljavanje
bori žderući se međusobno.“
Mogla si reći oprosti.
Mogla si trenutak prije nego
Što su narančasti kristali
Postali krhotine.
Možda si i rekla,
Ali previše sam razjeban
Da bih prevodio sa tvojih jezika
I rovario među riječima
Tražeći onu skrivenu i
Strepeći za vlastitu glavu
Znam, nemam ja širok vokabular,
Ali jebi se.
Jebi se. To razumiješ.
6 slova, 3 samoglasnika.
Tečno i ispolirano.
Mirela Majić Zec