/Kafa u beogradskom “Grinetu”, neka žena
prolazi Nušićevom u ljubičastom šlafroku i
papučama…/
Pokisla su ti sva sećanja
Još si bila devojčica kada si se
poslednji put nadala
Tvojim morima odavno tišina caruje
Gde su te bure na koje si uzalud čekala.
Bilo je to u januaru
(il možda marta? Ne, vejalo je!)
Prošle godine kada si poslednji put
Bila kod frizera
I kada si nespretno
Povukla dve zelene linije kreonom.
Pozvala si komšiju udovca na kafu
Koji je
Prebrzo spustio
Prste na tvoje butine
Što bi ti
Čistunica kakva jesi
Možda i podnela
Da mu se nije crnilo ispod noktiju.
Biće da si pogrešnim ljudima dom svoj nudila.
Večeras ponovo mažeš usne.
Odlučno skidaš Rodžer Mura sa zida.
Veruješ u neke moćnije oluje
Pripremaš jedra!
Navlačiš nove gaćice
Sa čipkom
I roze bordurom
Na sjajnoj belini
Sintetičkog satena.
Dolazi tvoj koledar!
(Neki bi rekli: Poštar.)
Čuje se zvono.
Otvaraš vrata,
Potom i rernu.
Iznosiš
Vruću gibanicu:
– Evo, evo, izvol’te.
Naraslu, nadošlu, nabreklu.
Taman da bude
Još jednom
U slast
Pojedena.
Gordana Vlajić