Duboko u magli mojih snova uočit će svatko imalo dobronamjeran, usko stepenište koje mirno i bez velikih trzaja vodi izvan oblaka sjećanja, ravno ispod zvijezda u središte snažno osvijetljenih scena djetinjstva
Taj svijet nastavaju samo meni poznata lica, glasovi i geste, dani ljeta, prvi znaci jeseni, ravnomjerni odjeci zvona, topla voda, smiraj napetosti, drveće, vinograd, crvenkaste staze, sve moji jednolični stalni tragovi
Zašto pred samim sobom skrivam pojedine kadrove ili cijele slike iz tih davnih albuma?
Istodobno, nekako iščekujem s težinom u prsima i na leđima, da magla mojih oblaka postane posve neprobojna, nepremostiva
Pa i za mene
Konačno
Miroslav Pelikan