Sjedeći krajnje desno, srećem svoje pretke s majčine strane za pravokutnim stolom
Tu je moj djed i njegov sin, moj ujak, tu je i bakin brat i neki nepoznati ljudi, no znam, svi oni pripadaju ovom stolu
Šutimo, pomalo nagnuti prema stolu
Ustajem iznenada, žurim na raniji prijevoz i plačem zbog rastanka s njima, grlim ih, dodirujem po obrazu
Kažem im, lijepo je što žive ovdje, ja moram izaći iz sna
Slabo svjetlo obasjava lica
Oni sjede bez glasa i pokreta
Odlazim a oni će i dalje mojim krvotokom sjećanja
Napuštam ih kao juda, to je naša posljednja večera, ručak je, moram stići na vlak u dvadeset do četiri
Najviše mislim o djedu i njegovom nijemom licu
Moj ga zagrljaj nije probudio
Ostao je s drugima oko velikog stola mirno sjediti a ja odlazim potpuno prazan
Napuštam ih s prvim znacima jutra, dan me odvaja od njih a tamna noć dodirnula me je s njima
Miroslav Pelikan