Tjelesnina

Bezvremenski sam oblik u svemiru
na planeti Zemlji zasađen smisao u smislu

Mrtva sam kiša što šiba i kljuca
razrjeđuje bol koja se slijeva niz
moja vlastita leđa na ruke i trbuh
na meni raste korov
i korijen se ščepao za srce

Ne govorim ti ovo da bi me vidio, shvatio
ti si svojim očima zapovjedio da budu slijepe
i riječima si ugušio smisao
simbole ne raspoznaješ
odao si samome sebi laž koju si načinio svojoj istini

Moja krv ne kaplje, moje su vene presušile
kanalima moga tijela ne putuju zrnca
ja je i nemam više
ne posjedujem
tjelesnina sam po dušinoj volji
izrađena od atoma što se iznova raspada i spaja
savršen odjevni predmet krojen samo jednom

Sašivena sam oko duše da budem njen oklop
načinjena da se krećem po njenoj volji
po njenom hiru i nalogu

Rob sam i sluga dušinoj glazbi i sloboda pri letu
violina na kojoj svira sonate
pa lijes u koji odbacuje tjelesnost
kada se istroši kao prljava krpa zataknuta na živicu
i vijori nošena naletom vjetra
raspadnute i pokidane pređe

Prazna sam u svojoj punini najpunijoj
kao što se svemir puni do raspuknuća
tako se i ja punim svime u što se mogu
transformirati

Sad sam riječ, a onda ću biti drvo, pa kamen
obično stopalo, pa ruka, ja vidim samo svoju funkciju
koja mi je nametnuta slučajnim odabirom
bit ću pas, pa šav na nekom bolesniku
i onaj sam ogrtač koji skriva tijelo
pa truba dok na nekom smrdljivom truplu istovremeno rastem kao crv
i ispraćam kao glazba suton u novi suton i truplo u truplu da bude
kraj sam svake pjesme i točka na točki u točki do kraja

Prazna sam kao vjetar što grči
žile na rukama starca koji je
preživio neka davna stoljeća
i sada me promatra gleda i raspoznaje
ostali smo samo on i ja
mrtvi, premrtvi, živi, najživlji, preživi
žestoki i jadni, bijedni, slabi, prevareni i ostavljeni
sve smo oseke i sve plime u kraju rasprsnuća

U njegovu sam oku on sam i suza što mu se stvara
briše i njega i mene u stvarnosti koja tek ima biti
začeta u budućnosti

Ogledalo se sakrilo u riječima
ispisanim pod halucinacijom
ili je to samo trans u istinu sklupčan
bojim se da se to neće jasno vidjeti dok govorim
snažnije no što sam se ikada usuđivala govoriti
nerazumna sam i razumna istovremeno

Luda, bijesna i ovaj sam papir po kojem pišem
a onda ću se sutra objesiti za drvo u koje sam sama
ušla da bih se pretvorila opet u kap sperme nekog muškarca
koji stišće svoju ženu u rasklimanom krevetu
i izlazim kao rijeka koja buja i ribe sam koje iskaču na obalu

Oduzet mi je dah, ali disat ću opet jer sama sam dah
i ozon i uran, najniži sam oblik, i najviši
stolica sam na kojoj sjedim, pa kruh koji jedem

Pohlepna sam svakog novog iskustva
začet ću kozmos u svojoj utrobi
poroditi ga riječima predugim izmišljenim
nečitkim i nepravilnim
svim glagolskim oblicima na svim jezicima svijeta
oblicima koji su u glavi kao bol što trune
da bi se razvila u zadovoljstvo

Orgazam pri porodu
moj prvi KOZMOS Gospodo
pogledajte ga nijemog i ogromnog
sklupčanog u mojoj zjenici oka

O ovome se ne može govoriti ljudima što ne otvaraju
dušu do kraja i ne vide očima do kraja
poluzatvoren osjećaj za shvaćanje
deformacija krljušti kako bi rekao ribar koji
me ulovio kao sirenu-ženu raskrvarenu na obali

Ono sam što želim biti kad mi se život ponudi
u misli u samoj suzi oka razasutoj majkom zemljom

Ovo neće biti jedna od onih pjesama u kojoj se
cenzuriram da bih bila prihvatljiva očima
koje se gnijezde pred ekranom

Ovdje sam sve što sam ikad naumila biti i što ću tek naumiti
pjevačica, kirurginja, cirkuska jahačica, vražica, plemkinja, kraljica,
genije, sam sam genije, iako sam tupa ko plastična slamka

Riječi su tako sirove i krute, pokušavam ih omekšati vlastitom voljom
koja me napušta kada se treba suočiti s činjenicom da je nisam dostojna

Samo sam čovjek u ovome trenu predat na mržnju, na ljubav, na nož,
na galge i električni stolac

Moj prvorođeni kozmos i ja vidimo što se krije
iza svake pomisli, svakog novog planeta, svake beskonačnosti
u njoj je začeta još prije no što smo je mogli
naslutiti u podsvijesti

Nema ništa što bi se moglo spasiti u meni
Sama sam sebi Krist
otkupitelj
spasitelj
vladar svoje sudbine
odlučujem sama kada ću umrijeti
i kada ću samoj sebi biti muškarac
nabijen u mojoj vagini

Otkupit ću svaku kaznu
i roditi se opet
da crknem kao bijesna lisica
koju je on svojim metkom pogodio
ravno između očiju
biti ću i krzno oko vrata neke buduće
dame iz visokog društva što se zaželjela malo prozirne avangarde

Na očima će mi biti pribijeni križevi
već sam izradila tami krevet
noktima da je uspavam kao dijete
koje se plaši svjetlosti što prijeti

Zavezat ću joj oči svojim srcem
i ugušit ću je rukama da više ne diše
zajedno ćemo se skriti
na zvijezdi koja umire
da se rasprsnemo opet
iz ničeg u ništa u vlastito izrođenom kozmosu

Daniela Trputec