Ruke

Da se smiješ u ćošku,
da otvaraš prozore
i gledaš u zgrade
što nadvisuju igrališta
da osjetiš prvu jutarnju zoru
na tvome kamenom osmijehu
od ljutića
od zovinog korijena
od bezbroj klavirskih žica
metronoma vazduha
ne daš mu da van ritma diše.
Leptiri će te oko sedmostrukog
abažura ponavljanja
vijati.
I otjerati te duboko
u onoga
ko te osjeti
desnom nozdrvom svoje savjesti
opipa te vrbama svoje klimave sujete
raščereči pogledom kao listom kedra.

Poručio sam ti nekada davno
da ne brojiš odbrojavanja
da se ne uplićes u plutane boce
da ne zatvoriš zastore na mjehuru razbibrige.

Ostani u znaku kormorana
jer moj riblji život
u tvojoj guši skončava.

Vatro raspirenog žara,
prepeci me
inače sam nejestiv.

Slobodan Ivanović